14 rujna, 2020

Dnevnik jednog dana tokom pandemije COVID-19

Jake jutarnje sunčeve zrake bude me dok mi još uvijek treba sna…

Da, treba mi više sna iako se cijeli svijet već dovoljno odmara. Ali, moje tijelo se nikada nije odmorilo – bilo da ima pandemije ili ne, bilo da smo u karantinu ili ne.

Pošto sam žena, trebala bih se probuditi rano ujutro i umiti se hladnom vodom da bih se osjećala svježe tokom cijelog dana, jer znam da me čeka puno posla …

Zbog činjenice da sam žena, trebala bih da krenem sa čišćenjem odjeće koju je cijela moja porodica razbacala po podu, jer se ljudi osjećaju ležernije kada imaju dovoljno vremena za odmor, a ne samo tokom pandemije. Kao majka, imam djecu o kojoj se brinem: vodim računa o njihovoj čistoći, oblačim ih, češljam im kosu, a ponekad sve što me pokreće su njihove male ruke koje mi okružuju lice i pitaju me “mama, zašto se tvoje ruke nikada ne odmaraju” ?!

Moj muž je lijen čovjek, pa moram da spremim doručak i za njega, jer „sastanci na daljinu“ počinju rano ujutro i ne mogu ga ostaviti gladnog čak ni sada kada sastancima prisustvuje od kuće. Dok je radio u kancelariji, uvijek sam se brinula za njega, peglala njegove košulje i vodila računa da kravatu nosi kako treba jer sam takva žena koja ne pušta svoga muža da ide na posao neispeglane odjeće. A kada se pobrinem za sve ukućane, počnem da čistim i usisavam sobe i sve čemu bi se virus mogao približiti, jer sam majka i žena koja ne želi da tragovi prašine ostanu u kući…

Trudim se da očistim sve oko sebe i hrabrim samu sebe da dam sve od sebe kako bi moja djeca, muž i kuća u kojoj živimo bili čisti kao što je to bilo i prije pandemije.

Ljudi obično ne potcjenjuju ono što žene rade, ali kada smo se suočili sa pandemijom svi su shvatili koga zaista treba cijeniti kada je u pitanju vođenje računa o domaćinstvu, higijeni djece, našim supružnicima i svemu onome što nas okružuje u sredini u kojoj živimo.

Ne radim to zbog toga što će mi ljudi čestitati na poslu koji sam obavila, već zbog toga što mi ne radimo bilo kakav posao – naš posao zaslužuje barem zahvalnost, posebno sada kada smo u određenoj mjeri mi bile „zaštita“ od ove pandemije time što smo bile jače nego svaki drugi dan. 

Nismo učinile ništa posebno, ali dale smo sve od sebe za naše kuće i porodice tokom pandemije kao i prije nje.

Takođe, želim da se zahvalim samoj sebi na strpljenju i motivu da vodim računa o svemu tokom ovog perioda.

Ovaj članak napisala je Diellëza Krasniqi, studentica socijalnog rada na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Prištini, u okviru projekta „Muškarci i dječaci kao partneri u promovisanju rodne ravnopravnosti i prevenciji ekstremizma i nasilja mladih na Balkanu“, kojeg implementira CARE International Balkan u partnerstvu sa SIT – Centrom za savjetovanje, socijalne usluge i istraživanje i YMCA na Kosovu, uz podršku Austrijske razvojne agencije i Oak Fondacije.

#YMI #CareInternational #CARE #ProgramY #SvicarskauBiH #AustrianDevelopmentAgency #OakFoundation

  • Kategorije

  • Nove objave

  • Arhiva